ŽELIM VAŠ MAIL.

Zvuči dramatično, znam. Ali obećavam, ne planiram vam slati recepte za brzu zaradu, čudne motivacijske poruke ni “ovo morate pročitati prije ponoći” gluposti. Želim vas pozvati da se prijavite na moj newsletter i pridružite mi se u nečemu što radim gotovo dva desetljeća: istraživanju svega što me ne prestaje fascinirati.
Pišem o svemiru, znanosti, izgubljenim civilizacijama, piramidama, povijesti, NLO-ima, mogućnosti izvanzemaljskog života i svim onim pitanjima zbog kojih čovjek navečer otvori jednu karticu, a dva sata poslije ima otvorenih dvadeset sedam. Zanima me gotovo sve, i upravo me ta znatiželja godinama vodi kroz tisuće tekstova, istraživanja, knjiga, arhiva i priča.

Pišem za Kozmoshr i Večernji list, ali nedavno sam pokrenuo i potpuno redizajniranu osobnu stranicu. Ondje ću objavljivati dodatne tekstove, osobne osvrte, istraživačke priče i sadržaj koji ne mora uvijek stati u klasičan medijski okvir. Newsletter je najjednostavniji način da ništa od toga ne propustite.
Ako volite pitanja, čudne tragove iz prošlosti, svemir, znanost, povijest i ideje koje vas natjeraju da zastanete, pozivam vas da mi se pridružite. Bit će mi drago imati vas na tom putovanju.
Prijava je ovdje:

https://ipetricevic.com/newsletter/

Saturnov ledeni mjesec Encelad jedno je od najzanimljivijih mjesta u Sunčevu sustavu u potrazi za mogućim životom.

Ispod njegove ledene kore nalazi se globalni ocean, dubok najmanje 30 kilometara, a podaci misije Cassini pokazali su da iz pukotina blizu južnog pola izbijaju mlazovi materijala bogatog vodom, organskim molekulama, vodikom i drugim spojevima.

Znanstveni rad planetarnih znanstvenika pod vodstvom Ane Lobo s Kalifornijskog tehnološkog instituta predlaže da u tom oceanu mogu djelovati globalni procesi cirkulacije.

Prema modelu izgrađenom na podacima Cassinija i usporedbama s Južnim oceanom na Zemlji, voda bi na Enceladu mogla prenositi toplinu i kemijske tvari od morskog dna prema gornjim slojevima, te od polarnih područja prema ekvatoru.

Ključan trag je nejednaka debljina ledene kore.

Led je tanji na polovima, a deblji bliže ekvatoru, što upućuje na lokalno smrzavanje i otapanje na granici između oceana i kore. Slični procesi na Zemlji, osobito u Južnom oceanu, ovise o odnosu vode, leda, saliniteta i topline, pa su istraživači taj okvir primijenili na Encelad.

Model pokazuje da bi u blizini južnog pola ocean mogao biti podijeljen u slojeve različite slanosti, uz moguću slatkovodniju leću koja hrani mlazove iz pukotina u ledu.

To je važno za misije jer sastav tih mlazova možda ne predstavlja cijeli ocean, nego posebno područje blizu kore.

Istraživači očekuju da će misije prema ledenim svjetovima, poput Europa Clippera, JUICE-a i Dragonflyja, pomoći u boljem razumijevanju podzemnih oceana na mjesecima divovskih planeta.

Kad se govori o umjetnoj inteligenciji, najviše se raspravlja o tome što novi modeli mogu napisati, izračunati, nacrtati ili zamijeniti.

Mnogo se manje govori o strojevima koji rade u pozadini.

Svaki odgovor, svaka generirana slika i svaki video nastao uz pomoć umjetne inteligencije oslanjaju se na podatkovne centre, električne mreže, sustave hlađenja, čipove, vodu, zemljište i lance opskrbe koji se sve brže šire. https://ipetricevic.com/umjetna-inteligencija-ne-zivi-u-oblaku-iza-svakog-odgovora-stoje-struja-voda-i-golemi-podatkovni-centri/

Podatkovni centri koji pokreću umjetnu inteligenciju troše ogromne količine električne energije, a velik dio te energije odlazi na hlađenje poslužitelja.

Kina zato razvija neobično rješenje: podatkovne centre smješta pod more, gdje okolna morska voda prirodno odvodi toplinu i smanjuje potrebu za klasičnim sustavima hlađenja.

Takvi objekti već rade uz kinesku obalu, a cilj je smanjiti potrošnju energije i podržati sve veće računalne potrebe umjetne inteligencije. Ideja nije potpuno nova.

Microsoft je još 2015. pokrenuo projekt Natick i testirao podvodne podatkovne centre, no projekt je kasnije ugašen. Kina sada pokušava tehnologiju primijeniti u mnogo većem opsegu.

Međutim, dio znanstvenika upozorava da se ne smije gledati samo potrošnja električne energije. Poslužitelji i dalje proizvode toplinu. Razlika je u tome što se ona više ne oslobađa u zrak nego u morski okoliš.

Pitanje je kako bi dugotrajan rad velikog broja takvih sustava mogao utjecati na lokalne ekosustave, osobito u područjima gdje je more već izloženo pritiscima ljudskih aktivnosti.

Zbog toga se otvara zanimljiva rasprava. Ako podvodni podatkovni centri smanjuju potrošnju energije i emisije, ali pritom mogu utjecati na morski okoliš, gdje povući granicu?

Kako umjetna inteligencija nastavlja rasti, sve će važnije postajati pitanje ne samo koliko energije troši, nego i kakav trag ostavlja na svijet oko nas.

Ispod zaleđenih površina nekih malih mjeseca oko Saturna i Urana mogla bi se odvijati mnogo aktivnija priča nego što se vidi izvana. Novo istraživanje objavljeno razmatra kako se led, voda i tlak mijenjaju u unutrašnjosti tih svjetova. Prema modelu, skriveni oceani na najmanjim ledenim mjesecima mogli bi povremeno dosegnuti stanje u kojem led, tekuća voda i para postoje istodobno.

Rad je vodio Max Rudolph, izvanredni profesor geoloških i planetarnih znanosti na Sveučilištu Kalifornije u Davisu. Njegov tim proučavao je kako plimne sile zagrijavaju unutrašnjost ledenih mjeseca dok kruže oko svojih planeta. Kada je zagrijavanje jače, ledena kora se stanjuje; kada oslabi, ponovno se zadebljava, a ti ciklusi mogu ostavljati tragove na površini.

Ključan je trenutak kada se led topi s donje strane kore. Budući da tekuća voda zauzima manji volumen od leda, tlak u skrivenom oceanu može pasti. Na manjim mjesecima poput Mimasa, Encelada i Uranove Mirande taj pad tlaka mogao bi biti dovoljan da voda dosegne trojnu točku, stanje u kojem led, voda i para mogu postojati zajedno.

Takav proces mogao bi pomoći u objašnjenju neobičnih površinskih struktura na Mirandi, uključujući velike grebene, strme litice i područja u obliku kruna. Mimas je posebno zanimljiv jer površinski izgleda geološki mirno, iako njegovo orbitalno gibanje upućuje na skriveni ocean. Kod većih ledenih mjeseca, poput Titanije, fizika je drukčija: led bi vjerojatno puknuo prije nego što bi tlak pao dovoljno nisko za isti učinak.

Rujum el-Hiri, poznat i kao Kotač duhova, jedno je od najzagonetnijih arheoloških nalazišta na Golanskoj visoravni. Smješten je oko 18 kilometara sjeveroistočno od Galilejskog jezera, ima promjer od oko 150 metara i sastoji se od desetaka tisuća kamenova složenih u koncentrične krugove. Godinama se pretpostavljalo da je mogao služiti kao drevni astronomski alat, povezan sa solsticijima, ekvinocijima ili važnim nebeskim događajima.

Novo geomagnetsko i arheološko istraživanje sada ozbiljno dovodi tu ideju u pitanje. Tim u kojem su sudjelovali dr. Olga Khabarova i prof. Lev Eppelbaum sa Sveučilišta u Tel Avivu te dr. Michal Birkenfeld sa Sveučilišta Ben-Gurion koristio je geomagnetske senzore, rekonstrukcije tektonskih pomaka i satelitske snimke američkog Geološkog zavoda. Cilj je bio provjeriti kako se položaj i orijentacija nalazišta mijenjala kroz tisućljeća.

Analiza je pokazala da se struktura tijekom vremena pomicala zbog tektonske aktivnosti, brzinom od oko 8 do 15 milimetara godišnje. Taj se mali godišnji pomak tijekom tisućljeća pretvorio u znatnu promjenu orijentacije. Kada su istraživači rekonstruirali izvorni raspored nalazišta i usporedili ga s drevnim zvjezdanim kartama, nisu pronašli uvjerljivo poravnanje sa solsticijima, ekvinocijima ili drugim važnim nebeskim pojavama.

Istraživanje je pritom otvorilo širu sliku prostora oko Rujum el-Hirija. Satelitsko kartiranje otkrilo je dodatne kružne strukture, debele zidove, manje krugove i desetke tumula, drevnih humaka koji su mogli služiti kao grobnice, skloništa, skladišta ili stambeni prostori. Kotač duhova zato možda nije bio astronomski instrument, ali ostaje važan trag složene i dugotrajne ljudske prisutnosti na Golanskoj visoravni.

Avi Loeb, astrofizičar sa Sveučilišta Harvard, u jednom eseju okreće poznato pitanje o izvanzemaljskom životu prema nama samima. Umjesto da se pitamo samo postoje li druge inteligentne civilizacije, Loeb predlaže neugodnije pitanje: jesmo li ljudi doista primjer visoke inteligencije ili tek mlada vrsta koja još ne zna upravljati vlastitom moći.

Njegova šala o “Potrazi za izvanzemaljskom glupošću” zvuči provokativno, ali iza nje stoji ozbiljna rasprava. Ljudska povijest istodobno nosi znanstvena otkrića, medicinske uspjehe, svemirske teleskope i istraživanje drugih planeta, ali i ratove, genocid, nuklearno oružje i razaranje okoliša. Iz perspektive civilizacije starije milijunima godina, takav spoj mogao bi izgledati manje impresivno nego što sami volimo misliti.

Loeb posebno upozorava na razliku između tehnološke sposobnosti i mudrosti. Nuklearna energija može služiti proizvodnji električne energije, ali i stvaranju oružja. Umjetna inteligencija može ubrzati razvoj medicine, ali i otvoriti vrata automatiziranom ratovanju i novim oblicima kontrole. Sama činjenica da nešto možemo napraviti ne znači da smo dovoljno zreli da time odgovorno upravljamo.

Zato se pitanje inteligencije ne svodi samo na rakete, računala, robote i svemirske misije. Prava mjera napretka možda uključuje sposobnost suradnje, brige za planet, smanjenja sukoba i odgovornosti prema budućim generacijama. Loebov zaključak nije da je čovječanstvo izgubljeno, nego da još nismo dosegnuli vrh onoga što inteligencija može biti.

HD 140283, poznata kao zvijezda Metuzalem, dugo je bila jedan od najneugodnijih objekata za astronome. Prve procjene smještale su njezinu starost na oko 16 milijardi godina, što je odmah otvorilo problem: svemir je, prema današnjim mjerenjima, star oko 13,8 milijardi godina.

Da je zvijezda doista starija od toga, morali bismo ozbiljno preispitati nešto temeljno u kozmologiji ili fizici zvijezda.

Metuzalem se nalazi oko 200 svjetlosnih godina od Zemlje, u zviježđu Vage.

Još su pedesetih godina prošlog stoljeća astronomi uočili da sadrži vrlo malo metala, što znači da je nastala u vrlo ranom svemiru, prije nego što su mnoge generacije zvijezda obogatile međuzvjezdani prostor težim elementima.

Njezina velika brzina kretanja pokazuje da samo prolazi kroz naše zvjezdano susjedstvo, dolazeći iz drevnog halo-pojasa oko Mliječne staze.

Problem je bio u tome što je starost zvijezde iznimno teško precizno odrediti. Ona ovisi o udaljenosti, stvarnoj svjetlini i kemijskom sastavu, a mala pogreška u jednom dijelu računice može snažno promijeniti konačan rezultat.

Tim Howarda Bonda zato je uz pomoć Svemirskog teleskopa Hubble preciznije odredio udaljenost zvijezde na 190,1 svjetlosnu godinu i uzeo u obzir veći omjer kisika i željeza nego što se ranije pretpostavljalo.

Nova procjena spustila je starost Metuzalema na oko 14,5 milijardi godina, uz nesigurnost od oko 0,8 milijardi godina, što je čini sukladnom starosti svemira.

Kasnija istraživanja dodatno su smjestila njezinu starost u raspon koji više ne zahtijeva rušenje kozmologije. Zvijezda Metuzalem vjerojatno nije starija od svemira, ali ostaje jedan od najvažnijih obližnjih tragova najranije povijesti Mliječne staze.

Evo kako je izgledala prva američka svemirska šetnja.

Razmislite na trenutak. Zvuči čudno, možda i pretjerano. Ali… što ako smo mi izvanzemaljci koje cijelo vrijeme pokušavamo pronaći negdje u svemiru?

Najneugodnije pitanje u potrazi za izvanzemaljskom inteligencijom možda nije gdje su oni. Možda je pravo pitanje tko smo mi.

Ako je neka davna civilizacija, izgubljena negdje u Mliječnoj stazi, prije milijuna ili čak milijardi godina pokušala spasiti vlastiti biološki trag tako što je život posijala na nastanjive svjetove, tada čovječanstvo ne bi bilo samo mlada vrsta na malom planetu.

Bilo bi posljedica odluke donesene davno prije jezika, povijesti, religija, država i teleskopa. Prije nego što je Zemlja za nas imala ime. U tom scenariju bili bismo civilizacija s amnezijom, potomci tuđe, ili možda vlastite, davno nestale zvjezdane obitelji

https://ipetricevic.com/sto-ako-smo-mi-izvanzemaljci-koje-cijelo-vrijeme-trazimo/

Astronomi su analizirali više od 10.000 zvijezda siromašnih metalima u podacima NASA-inog satelita TESS i očekivali pronaći oko 68 super-Zemalja.

Rezultat je bio nula.

Ovaj znanstveni rad zato mijenja sliku o tome gdje se takvi planeti mogu formirati i koliko ih u galaksiji uopće treba očekivati.

U astronomiji “metali” znače svi elementi teži od helija, uključujući željezo.

Zvijezde bogate takvim elementima, poput Sunca, imaju više materijala za stvaranje stjenovitih planeta.

Zvijezde siromašne metalima potječu iz ranijih faza svemira i nemaju dovoljno teških elemenata za jednako učinkovitu izgradnju planeta.

Tim koji vodi Kiersten Boley sa Sveučilišta Ohio State otkrio je oštru granicu, a ne postupni pad.

Prema rezultatima, super-Zemlje prestaju nastajati oko zvijezda s metalnošću manjom od -0,5. To znači da su se takvi planeti, veći od Zemlje, ali manji od plinovitih divova poput Neptuna, počeli pojavljivati tek kada je svemir već bio dovoljno obogaćen težim elementima.

Zaključak je važan i za potragu za životom izvan Sunčeva sustava.

Zvijezde bogatije metalima nude bolje uvjete za nastanak planeta s vodom i magnetskim poljem, pa će buduće misije poput NASA-inog teleskopa Nancy Grace Roman i ESA-inog PLATO-a imati jasniji trag gdje tražiti.

Super-Zemlje ne moraju biti nastanjive, ali zbog svoje veličine i učestalosti ostaju jedna od najvažnijih meta u potrazi za svjetovima izvan našeg sustava.

Izvanzemaljski posjet Zemlji mogao bi prvo zapeti na pitanju hrane!

Spielbergov “Disclosure Day” ponovno je otvorio staro pitanje znanstvene fantastike: što bi izvanzemaljci uopće tražili na Zemlji.

José Miguel Soriano del Castillo, stručnjak za prehranu i znanost o hrani sa Sveučilišta u Valenciji, odmah postavlja granicu: nema znanstvenog dokaza da su izvanzemaljska bića posjetila Zemlju, niti znamo čime bi se hranila.

NASA i američko Ministarstvo obrane također ne navode provjerljive dokaze da su UAP-i izvanzemaljska tehnologija.

Jedina izvanzemaljska prehrana koju doista poznajemo pripada ljudima koji žive i rade u svemiru.

Astronauti pokazuju koliko se prehrana mijenja kada čovjek napusti Zemlju: u mikrogravitaciji se mijenjaju apetit, osjet okusa, hidratacija, potrošnja energije, mišićna masa i zdravlje kostiju. Hrana tada više nije samo jelovnik, nego pažljivo prilagođen sustav preživljavanja.

Ako bismo ipak zamislili biološko izvanzemaljsko biće, njegova prehrana ovisila bi o masi, aktivnosti, tjelesnoj temperaturi, mozgu, načinu kretanja i kemiji tijela.

Toplokrvno biće od 30 kilograma moglo bi trebati oko 900 kilokalorija dnevno samo za osnovno održavanje života, dok bi biće od 150 kilograma moglo prijeći 3.000 kilokalorija i bez mnogo kretanja. Velik mozak, let, stres ili prilagodba nepoznatom okolišu dodatno bi povećali taj trošak.

Zemaljska hrana za takav organizam ne bi nužno bila hrana. Proteini, šećeri, mikrobi i toksini mogli bi biti korisni, beskorisni ili opasni, ovisno o biologiji posjetitelja.

Zato bi u zamišljenom prvom kontaktu, uz diplomate, lingviste i inženjere, trebali i stručnjaci za prehranu koji bi morali odrediti koje molekule izvanzemaljska bića mogu podnijeti, što ih truje i koje resurse smiju koristiti bez štete za zemaljske ekosustave.