NAKON PROTESTA U ZAGREBU: DOSTA JE! NAROD NEĆE ŠUTJETI!

Socijalistička radnička partija Hrvatske daje punu podršku građanima Like, ali i cijele Hrvatske, koji su skupom u Zagrebu jasno i glasno poručili: DOSTA JE!

Dosta je šutnje!
Dosta je prebacivanja odgovornosti!
Dosta je pogodovanja privatnom interesu!
Dosta je uništavanja prirode radi profita!
Dosta je države koja reagira tek kada se narod pobuni!

Jučerašnji protest građana Like nije samo borba za sanaciju jednog odlagališta. To je pobuna protiv sustava koji godinama dopušta da se profit pojedinaca stavlja iznad zdravlja ljudi, zaštite okoliša i javnog interesa. Bio je to politički šamar sustavu koji je godinama proizvodio probleme, a zatim se pravio da ih ne vidi.

Godinama se upozorava. Godinama se šalju dopisi. Godinama institucije znaju što se događa. A rezultat?

Otpad ostaje, odgovorni se skrivaju, a građanima se nude obećanja i birokratska objašnjenja.

To nije slučajnost. To je posljedica političke neodgovornosti i sustava u kojem privatni interes ima prednost pred interesom društva.

Hrvatska je, kako je SRP već upozorio, ostala bez ozbiljnog i sustavno riješenog pitanja opasnog otpada, dok institucije godinama nisu bile sposobne uspostaviti odgovarajući sustav njegova zbrinjavanja.

Zato danas ne pitamo samo: TKO JE BACIO OTPAD?

Pitamo: TKO JE TO OMOGUĆIO?
TKO JE ZNAO?
TKO JE ŠUTIO?
TKO JE ZARADIO?
I TKO ĆE ODGOVARATI?

Odgovornost se ne smije završiti na izvršiteljima. Mora se utvrditi politička, institucionalna i kaznena odgovornost svih koji su svojim djelovanjem ili nedjelovanjem omogućili ovu ekološku katastrofu.

Zahtijevamo:

momentalnu zabranu uvoza svih oblika stranog otpada;
hitnu sanaciju svih ugroženih lokacija;
potpunu kontrolu i nadzor nad opasnim otpadom;
objavu svih relevantnih podataka o porijeklu, količinama i kretanju otpada;
utvrđivanje političke, institucionalne i kaznene odgovornosti;
prekid pogodovanja privatnim interesima na štetu javnog dobra;
jasnu i provedivu državnu politiku gospodarenja otpadom.
I još nešto mora biti jasno.

Nećemo dopustiti da se građane Like umiruje novim povjerenstvima, sastancima, obećanjima i političkim predstavama.

Narod je izašao na ulicu zato što institucije nisu odradile svoj posao.

Zato je ovaj skup tek početak.

SRP poziva građane Hrvatske, radnike, sindikate, ekološke inicijative i sve progresivne snage da nastave pritisak. Samo organizirani građanski pritisak može prisiliti vlast da učini ono što je morala učiniti odavno.

Lika nije deponij!
Hrvatska nije smetlište!
Javno dobro nije roba!
Zdravlje ljudi nije cijena profita!

Zato je u Zagrebu jasno odjeknula poruka građana Like, ali i ostalih krajeva Hrvatske:

DOSTA JE!

A onima koji misle da će se nakon današnjeg prosvjeda sve vratiti na staro poručujemo:

NEĆE!

Jer kada se narod organizira, kada digne glas i kada odbije šutjeti – tada počinje prava borba za promjenu u kojoj bi u istinski demokratskoj zemlji vlada iz moralnih razloga podnijela ostavku.

9. 2026.
Socijalistička radnička partija Hrvatske – SRP

PODGORA – KOLIJEVKA PARTIZANSKE RATNE MORNARICE

Prije 84 godine, 10. 9. 1942. u Podgori ispod Biokova, osnovana je Partizanska ratna mornarica NOVJ, još jedan od značajnih događaja NOB-e u oslobađanju okupiranih primorskih krajeva i otoka za konačnu pobjedu nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu.Podsjećajući na ovaj značajni povijesni događaja iz vremena NOB-e, borbe partizana protiv fašističkog okupatora i domaćih izdajnika, navodimo da se oslobodilačka borba na moru razvijala kao i na kopnu. Nizali su se podvizi naših pomoraca pa je tako već 10. 9. 1942. iz bataljuna „Vid Mihaljević“ izdvojen mornarički vod, čime je taj dan označen kao dan formiranja partizanske mornarice NOVJ. Prvih 150 boraca, partizanskih mornara, položilo je zakletvu 23. 1. 1943., a prvi brodovi partizanske mornarice NOVJ bili su leuti „Pionir“, „Partizan“ i „Proleter“ naoružani puškomitraljezima, dok su prve mornaričke posade bile sastavljene od podbiokovskih partizana, ribara i težaka. . .Ideja o formiranju partizanske mornarice potekla je od Velimira Škropika, bivšeg oficira mornarice Kraljevine Jugoslavije sa završenom pomorskom akademijom. On je postao prvi komandant partizanske mornarice. Velimir Škropik poginuo je 1943. godine, a za zasluge u NOB-i i osnivanju partizanske mornarice proglašen je Narodnim herojem Jugoslavije. .Poslije kapitulacije Italije 8. 9. 1943., Podgora je postala sjedište Primorske flotile, a u oktobru 1943. tamo je bila formirana 26. dalmatinska divizija NOVJ-a. .Od septembra 1942., kada je formiran Primorski vod, do maja 1945., kada se završio pomorski rat na Jadranu, brojno stanje Mornarice NOVJ, od nekoliko ribarskih čamaca i dvadesetak ljudi, naraslo je na 14.000 ljudi. U toku NOR-a, Mornarica NOVJ imala je u svom sastavu 16 naoružanih brodova, 69 patrolnih čamaca, dvije desantne flotile s 12 desantnih brodova, 11 parobroda i više od 200 motornih jedrenjaka.Međutim, i gubici Mornarice NOVJ u izvršavanju vrlo obimnih i kompliciranih zadataka, s obzirom na njezine snage, bili su veliki. Izgubljena su ukupno 63 broda. Neprijatelj, u prvom redu njemačka mornarica i avijacija, uništio je 40 brodova, saveznički brodovi i zrakoplovstvo potopili su zabunom 7 brodova, a 16 brodova izgubljeno je zbog raznih udesa na moru.Nakon rata su spomenik posjećivale sve klase Mornaričke vojne akademije na satu povijesti stvaranja od partizanske ratne mornarice do suvremene JRM. ..Godine 1962. iznad Podgore podignut je monumentalni spomenik Galebova krila, autorski rad kipara Rajka Radovića, visok preko 20 metara, u spomen na sve poginule borce – mornare u toku NOB-e. Spomenik predstavlja galebova krila u letu, što obilježava pobjedu nad fašizmom na Jadranskom moru. Lijevo krilo na spomeniku je uspravno, odnosno u letećem položaju, dok je desno savinuto prema dolje nalijevo. Osim što se slavi pobjeda, spomenikom se odaje i počast palim za oslobođenje zemlje, simbol čega je slomljeno krilo. Na platou spomeničkog kompleksa uz ostalo čitamo i stih pjesnika Jure Kaštelana: „Stani i slušaj živu legendu slobode koju more govori pod kamenim Biokovom, more neumorno, more duboko”. . Spomenik je svečano otkrio predsjednik SFRJ, Josip Broz Tito, 10. 9. 1962. godine, na 12. god. osnutka Jugoslavenske ratne mornarice.Tako se svake godine posjetom članova boračkih organizacija, društvenih udruženja i građana pod spomenikom odaje dužno poštovanje ovom povijesnom događaju.Titovi MornariKo sunce u zoru sloboda se rađapjevaju mornari sa Titovih lađaKo sunce u zoru sloboda se rađapjevaju mornari sa Titovih lađa…Kroz noć preko mora, uz huku motoranaprijed, naprijed Titovi mornariKada u valu našeg plavog morasunašca zlatnog zatreperi traktada se čuje zvuk naših motoraiz luke plove kroz talas i mrak…Mornari, hrabri ko legende glasna more, u borbi nam sreća i spasMornari, hrabri ko legende glasna more, u borbi nam sreća i spas

DEMONSTRACIJE U LJUBLJANI PROTIV OTVARANJA IZRAELSKE AMBASADE

Dok je Janšina desna vlada otvaranjem izraelske ambasade u Ljubljani demonstrirala
svoju političku lojalnost izraelskoj vladi, na ulicama glavnog grada Slovenije okupilo se više od 5.000 ljudi kako bi jasno poručili: genocid nije politika kojoj treba davati diplomatsku, političku i ekonomsku podršku.
Otvaranju ambasade, jednom od prvih i najupadljivijih vanjskopolitičkih poteza Janšine vlade, prisustvovao je i izraelski ministar vanjskih poslova. Dok su vlasti ceremonijom pokušavale predstaviti ovaj čin kao simbol međunarodnog partnerstva, hiljade građana Ljubljane izašle su na ulice kako bi mu se suprotstavile.
Demonstracije su organizirali studentska udruga Iskra i Pokret za prava Palestinaca. Njihove poruke bile su nedvosmislene: zahtijevalo se zatvaranje izraelske ambasade, prekid ekonomske saradnje s Izraelom i raskid politike kojom se, kako su isticali demonstranti, daje podrška izraelskoj politici prema Palestincima.
Od gradskih vlasti zatraženo je i preimenovanje ulice u kojoj se nalazi ambasada u Ulicu Palestine, simboličan zahtjev kojim se željelo pokazati da Ljubljana ne pripada samo diplomatima i političkim elitama, nego i građanima koji odbijaju šutjeti pred stradanjem Palestinaca.
Demonstrantima su podršku pružili i stanovnici okolnih zgrada, jasno pokazujući da protest nije ostao zatvoren u krugu aktivista, studenata i političkih organizacija.
Poruke s transparenata bile su direktne i bez diplomatskog uljepšavanja: „GENOCIDERS NOT WELCOME“, „STOP GENOCIDU“, „DOL Z GENOCIDNIMI“, „DESNICA, KJE SO VAŠE MORALNE VREDNOTE“.
Posebno snažnu poruku nosio je transparent  „JUDJE PROTI GENOCIDU“, koji je nosila grupa mladih Židova solidarnih s Palestincima. Njihovo prisustvo bilo je važan odgovor na pokušaje da se svaka kritika izraelske politike prema Palestincima predstavi kao antisemitizam.
Ljubljana je tog dana poslala poruku koja se nije mogla sakriti iza diplomatskih protokola: dok vlasti otvaraju vrata izraelskoj ambasadi, hiljade građana otvoreno odbacuju politiku šutnje, saučesništva i ekonomskog povezivanja s državom koju optužuju za genocid nad Palestincima.

12. IX 2026.

ODLUKA O PRIKLJUČENJU ISTRE MATICI ZEMLJI
Odluka o priključenju Istre matici zemlji temelji se na odlukama i rezolucijama Prvog zasjedanja ZAVNOH-a na Plitvicama dana 14. 6. 1943., koje naglašavaju da je jedan od osnovnih zadataka ZAVNOH-a borba za povratak svih od tuđina otetih hrvatskih pokrajina i njihovo priključenje matici zemlji i to: Istre, Zadra, Rijeke, svih jadranskih otoka, anektiranog dijela Dalmacije, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara te Međimurja.Odlučna poruka podrške Istranima i primorskim Slovencima došla je i od Vrhovnog komandanta NOV i POJ Josipa Broza Tita:“Zajedno s ostalim narodima Jugoslavije udarajte neprijatelja još jače, uništavajte njegovu vojsku, uništavajte saobraćajna sredstva, željezničke pruge, mostove i vojne objekte, ne dajte okupatoru mira ni počinka. Budite ustrajni i borite se isto tako kao vaši drugovi u Bosni i Hercegovini i drugim krajevima.Naprijed borci, komandiri i politički komesari jedinica NOV u Istri i Slovenskom primorju.”Odluke ZAVNOH-a i poruka Tita dale su posebno ohrabrenje vodstvu NOP-a Istre koji 12. 9. 1943. izdaje proglas na čakavštini:“Istrijani!
Ča ne čujete da tuče zadnja ura!
Badoglio je samo priobuka košulju onoga breka!
Naši mrtvi išču osvetu! Naši živi išču slobodu!
U boj složno s našom hrvatskom, srpskom i slovenskom braćom! Nima već konfina među nami!SVI U NARODNU VOJSKU! SAMO S PUŠKOM SE MORE DOBIT SLOBODA!”Kapitulacijom Italije 8. 9. 1943., već sutradan započinje opći ustanak naroda Istre. U par dana razoružano je 8.600 talijanskih vojnika. Skidaju se fašistički znakovi i obilježja s javnih zgrada. Pod oružjem se našlo oko 10.000 Istrana te je do 11. 9. oslobođen gotovo cijeli poluotok, osim Pule, Fažane, Brijuna i Vodnjana.Ustanici s područja hrvatske Istre oslobađaju čak i Izolu i Kopar u slovenskom dijelu Istre te izbijaju pred sami Trst.Narodnooslobodilački odbor Istre donio je 13. 9. 1943. odluku o priključenju Istre matici zemlji, a na Pazinskom skupu je Ljubo Drndić pročitao sljedeći Proglas:“Istarski narode,Duh Istre ostao je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje… svojim vlastitim snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, Istrani su ustali, jurnuli na kasarne, uhvatili čvrsto oružje u svoje ruke da njime brane svoje pravo i slobodu. Otvorena su vrata zloglasnih tamnica i pušteni na slobodu dični sinovi nepokorene Istre. Nećemo više nikad dozvoliti da se našom sudbinom drugi poigrava.Rodoljubi Istre!Prvi put u našoj historiji uzima narod kormilo u svoje ruke.Istra se priključuje matici zemlji I proglašuje ujedinjenje sa ostalom našom hrvatskom braćom.Stanimo na branik naše slobode. Ne dajmo je više nikome za živu glavu! Moramo da ostanemo svoji na svome. Budimo disciplinirani i slušajmo upute naše narodne vlasti, naših Narodnooslobodilačkih odbora.”Nakon govora uslijedio je burni pljesak. Čuli su se snažni poklici domovini Hrvatskoj i ZAVNOH-u, Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije, Crvenoj armiji i savezničkim armijama. 

XX. MEDITERANSKE IGRE – TARANTO 2026.

Ove godine su održane XX. Mediteranske igre od 21. kolovoza do 3. rujna u Tarantu i obližnjim petnaest gradova i mjesta u talijanskoj regiji Puglia, međunarodni sportski događaj koji okuplja sportaše iz zemalja mediteranskog prostora.

Jedna od posebnosti ovogodišnjih igara svakako je i način smještaja sportaša i članova nacionalnih delegacija. Umjesto klasičnog sportskog sela, organizatori su osmislili svojevrsno „plutajuće Selo sportaša“.

Učestvovali su sportaši iz 26 zemalja mediteranskog prostora, njih 3.854, koji su se natjecali za 279 medalja u 28 sportova. Igre su organizirane u pet ekipnih sportova: nogomet, odbojka, košarka 3×3, rukomet i vaterpolo; vaterpolski program obuhvaća samo muški turnir. Pojedini sportovi podijeljeni su na više disciplina, primjerice vodeni sportovi, gimnastika i koturaljkaški sportovi.

Dana 25. kolovoza održan je finalni dan – završni mečevi za zlatne medalje i službena ceremonija dodjele medalja u dvorani Montemesola.

U svom devetom nastupu Hrvatsku je na Mediteranskim igrama predstavljalo 111 sportašica i sportaša u 22 sporta koji su osvojili rekordnih 39 medalja, 6 zlata, 18 srebra i 15 bronci. Svima čestitamo na velikom uspjehu.

Koristeći prigodu kontinuiteta popularnih sportskih igara u mediteranskom prostoru, podsjetili bismo na VIII. Mediteranske igre održane u Splitu upravo na današnji dan, 15. 9. 1979. godine, a koje su pored sportskog dijela ostvarile i znatni zamah ekonomske i društvene scene, kao i činjenica da je iznimne sportske rezultate nadišla društvena i politička dimenzija igara.

VIII. MEDITERANSKE IGRE (MIS) – SPLIT 1979.

U Splitu su na današnji dan prije 47 godina, 15. 9. 1979. započele VIII. Mediteranske igre koje su trajale do 29. 9. 1979., uz sudjelovanje 14 zemalja s 2.408 sportaša u 25 sportova, odnosno 186 disciplina, a što je uz suce, delegate i ostale prateće sportske radnike ukupno činilo 4.126 učesnika. Najviše sportaša bilo je iz zemlje domaćina – Jugoslavije, njih 409, koji su osvojili i najviše zlatnih medalja (58).

Sportske igre pratila je gotovo sva svjetska štampa preko akreditiranih dopisnika iz 14 zemalja. Tih dana, Split,Dalmacija i Jugoslaviji bili su sportski centar svijeta.

Igre je kao pokrovitelj, pred 50.000 posjetitelja na Poljudu i skoro 150 milijuna televizijskih gledatelja širom svijeta, svečano otvorio predsjednik SFR Jugoslavije Josip Broz Tito. Između ostalog je naglasio “…to su igre mira i uspješne suradnje. A to bi onda bio i veliki doprinos mediteranskih zemalja u svijetu uopće. Osme mediteranske igre bit će, u pravom smislu riječi, natjecanja mladih, mjesto njihove sportske i društvene afirmacije. Pored sportskog i političkog značaja u širim međunarodnim okvirima, one će predstavljati važan poticaj daljem razvoju fizičke kulture i sporta u oblasti Mediterana. Osme mediteranske igre proglašavam otvorenim!“

Bila je to dobra prilika socijalističkoj Jugoslaviji da se ovaj do tada najveći sportski događaj, iza kojeg je u organizacionom, operativnom i financijskom smislu kroz desetgodišnje pripreme stajala cijela zemlja, podigne na viši društveni pa i politički nivo u namjeri promocije pozitivne politike jedne male zemlje, tada u ulozi glavnog lidera Pokreta nesvrstanih, u daljnjem propagiranju mira, sportskog duha, tolerancije i razumijevanja među ljudima i narodima.

Neosporno je da su VIII. mediteranske igre 1979. bile jedan od važnijih događaja u povijesti Splita, još od dolaska rimskog cara Dioklecijana pa do oslobođenja grada od fašista i vraćanje u krilo matici zemlji u NOB-u. Uz iznimni sportski značaj, igre su Splitu ostvarile i renesansu infrastrukturnog preobražaja, s obzirom da su u potpunosti izmijenile vizuru grada te postale zamašnjak razvoja Splita i Dalmacije, kako u sportskom pogledu tako i u privrednom.

Osim Splita, kao domaćina, još je osam dalmatinskih gradova bilo uključeno – Trogir, Makarska, Sinj, Hvar, Šibenik, Zadar, Omiš i Supetar, u kojima je bilo potrebno izgraditi kapitalne objekte koji u to vrijeme nisu postojali ili već postojeće potpuno renovirati.

Tako je Split dobio brojne sportske sadržaje koji bi mogli opravdati onu da je „najsportskiji grad na svitu“. Izgrađen je najvažniji i najzahtjevniji objekt – „Poljudska ljepotica“, projekt arhitekta dr. Borisa Magaša, koji je proglašen jednim od najljepših u Evropi, a koji je 2015. proglašen zaštićenim kulturnim dobrom. Zatim je tu bio i kompleks bazena na Poljudu te velika i mala dvorana na Gripama. Izgrađena je streljana u Stobreču, kompleks teniskih terena na Firulama, kompleks malih dvorana za borilačke sportove na Gripama. Uz to, renoviran je stadion RNK Splita, košarkaška dvorana na Gripama, kao i igralište u Kaštel Gomilici.

Osim sportskih objekata, u Splitu je izgrađena značajna prateća infrastruktura: veliki putnički terminal na aerodromu Resnik u Kaštelima, pomorsko-putnički terminal u Gradskoj luci, kao i novi RTV centar. Probijanjem tunela kroz Marjan, kao i ukop željezničke pruge, koja više ne presijeca grad, i drugim zahvatima stvoreni su povoljniji uvjeti za rješavanje prometnih problema grada i okolice. Nadalje, izgrađeni su, prošireni ili renovirani brojni hotelski kapaciteti i restorani kao „Marjan“, „Lav“, „Split“, „Bellevue“, „Luxsor“, „Adrijana“, a u Trogiru „Medena“ (s bungalov naseljem), novi hotel u Sinju „Alkar“ i dr. Ujedno je izvedeno niz zahvata na rekonstrukciji elektrodistribucijske mreže, vodovodno-kanalizacijskih sustava te telekomunikacijskih veza.

Mediteranske igre u Splitu ostvarile su sve zacrtane ciljeve kroz puni organizacijski uspjeh i dobre sportske rezultate, što opravdava golema uložena financijska sredstva. Time su utrle put uspješnim organizacijama narednih velikih sportskih događaja u zemlji: IV. Zimskim olimpijskim igrama održanima od 8. – 19. 2. 1984. u Sarajevu, kao i XIV. Ljetnoj univerzijadi u Zagrebu od 8. – 19. 7. 1987.

No, slobodno se može reći da je iznimne sportske rezultate nadišla društvena kao i politička dimenzija igara, obzirom da su igre protekle u potpunom prijateljskom tonu svih učesnika, bez ijednog izgreda, s obzirom na antagonizme pa i otvorene sukobe među pojedinim učesnicama, zemljama mediteranske regije.

Ujedno, u ekonomskom smislu, igre su bile i snažna promocija domaćeg turizma, što je u narednim godinama dalo znatni poticaj ekspanzivnom razvoju turističke djelatnosti.

15. 9. 2026.

U LIPICI OBILJEŽENA 81. GODIŠNJICA PRIKLJUČENJA PRIMORSKE MATIČNOJ DOMOVINI SLOVENIJI U JUGOSLAVIJI

U subotu, 12. septembra, na hipodromu u Lipici obilježena je 81. godišnjica priključenja Primorske matičnoj domovini Sloveniji u Jugoslaviji. Prisutnima su se obratila dva govornika: gradonačelnik Lipice i predsjednica Republike Slovenije Nataša Pirc Musar.

Događaju je prisustvovao veliki broj ljudi, oko 5.000, pretežno iz Primorske, ali i iz drugih krajeva Slovenije te prekograničnih Slovenaca. Od ostalih, događaju su prisustvovali članovi organizacije YU centar Tito iz Beograda, delegacije antifašista iz Hrvatske, kao i pun autobus članova Društva Josip Broz Tito iz Pule i Istre, među kojima su bili i članovi SRP-a, te autobus s antifašistima iz Rijeke.

Nisam čuo da je bilo tko od njih spomenut ili pozdravljen od strane protokola.

Održan je bogat kulturno-umjetnički program koji je uključivao dvije konjičke točke i nastup velikog broja djevojaka i mladića tinejdžerske dobi. Po mojoj subjektivnoj procjeni, u programu je sudjelovalo više od 800 učesnika.

U svom govoru, predsjednica Nataša Pirc Musar usredotočila se na patnju i stradanja kojima je domaće stanovništvo bilo podvrgnuto tokom fašističkog terora između dva svjetska rata. Taj teror, osim fizičkog trpljenja, uključivao je i duhovno nasilje: zatiranje obrazovanja, kulture i jezika, drugim riječima – zatiranje identiteta.

Osvrnula se na početke otpora kojim se narod suprotstavio nadirućem fašizmu od samog početka. Spomenula je revolucionarne organizacije Borba i TIGR, akronim za Trst, Istru, Goricu i Rijeku. Govorila je i o duhu otpora proizašlom iz kulturnog stvaralaštva rano preminulog pjesnika s Primorskog Krasa, Srečka Kosovela.

Kao što obično biva u takvim prilikama, prilikom javnog nastupa osobe iz političkog života više je rečeno onime što nije rečeno nego onime što jest. Taj gromoglasni muk neizrečenog često nadglasuje ono što je izgovoreno. Tako je bilo i ovaj put.

Kada bi skupu prisustvovao netko tko nema osnovno povijesno znanje o događajima koji su prethodili priključenju Primorske, nakon ovog govora teško bi mogao razumjeti što se zapravo obilježava.

Prisutni nisu čuli je li u međuratnom razdoblju, osim pripadnika Borbe i TIGR-a, još netko organizirao otpor. Nisu čuli da je to činila i Komunistička partija Italije, u čijim su redovima bili Talijani, Slovenci i Hrvati s okupiranih područja. Mnogi od njih bili su hapšeni, deportirani u logore ili suđeni pred Specijalnim sudom za zaštitu države u Rimu. Izricane presude kretale su se od višegodišnjih kazni zatvora do smrtnih kazni strijeljanjem.

Uz najbolju volju, pobjeda, a time i sloboda, nisu mogle biti postignute samo dobrom voljom potlačenih ili kulturnim pregalaštvom. U ratnim okolnostima, valjda, bila je potrebna i borba.

Ta je borba spomenuta samo jednom, i to u pasivu rečenice:

„Upor na Primorskem ni živel le v skrivnih organizacijah in partizanskem osvobodilnem boju, temveč tudi v besedi, kulturi in umetnosti.“

U slobodnom prevodu: „Otpor u Primorskoj nije bio prisutan samo u ilegalnim organizacijama i partizanskom oslobodilačkom ratu, već također u riječi, kulturi i umjetnosti.“

Ni riječi nije rečeno o Osvobodilnoj fronti, koja je pokrenula ustanak u Sloveniji, niti o vodećoj ulozi Komunističke partije prilikom pokretanja ustanka. Nije bilo riječi ni o organizacijskoj strukturi Narodnooslobodilačke borbe kao jednom od originalnih primjera uspješnog organiziranja i vođenja otpora u okupiranoj Evropi.

Ni riječi o ulozi vrhovnog komandanta partizanske vojske Josipa Broza Tita, kao ni o diplomatskoj borbi jugoslavenskih diplomata, uz doprinos poštenog klera, koji su za zelenim stolom na mirovnoj konferenciji u Parizu uspjeli potvrditi rezultate oružane borbe.

Na kraju krajeva, nije spomenut ni pravni dokument – Akt o priključenju, odnosno Proglas kojim se traži priključenje Primorske, donesen na Vrhovnom plenumu Osvobodilne fronte slovenskega naroda, održanom 15. septembra 1943. godine na položaju – ponavljam, na položaju, a ne u kancelariji kulturnog doma. Sapienti sat.

Dokument je kasnije potvrđen 29. novembra 1943. godine na II. zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu.

Ono što je propustila predsjednica, odradili su članovi pjevačkog zbora Pinko Tomažić iz Trsta. Nakon završetka službenog dijela programa, u kojem su i sami učestvovali, na zadovoljstvo velikog broja prisutnih nastavili su s izvođenjem revolucionarnih pjesama iz svog repertoara.

Dodatak

Završne operacije za oslobođenje Primorske izveli su borci IV. armije u sklopu Riječke operacije. U njezinom sastavu bilo je oko 80.000 vojnika, među kojima su bili 7. i 9. slovenski korpus, kao i hiljade boraca iz cijele Jugoslavije, najviše Hercegovaca i Dalmatinaca.

IV. armija je na svom ratnom putu oslobodila Dalmaciju, otoke, Kvarner, Istru i Primorsku te prodrla u Trst. Sukob je završen 7. maja 1945. godine predajom 16.000 njemačkih vojnika i tri generala 97. armijskog korpusa Wehrmachta 4. korpusu IV. jugoslavenske armije.

Od 1. marta 1945. godine više se nije koristio naziv „partizani“, već je to postala regularna jugoslavenska vojska.

Na tom su putu hiljade njih položile svoje živote.

Oslobođenje niti jednog pedlja domovine ne možemo promatrati kao izolirani lokalni poduhvat, nepovezan s ukupnom borbom svih naroda i narodnosti.

Ignoriranje presudnih činjenica zaslužnih za pobjedu i priključenje otuđenih dijelova, osim što predstavlja negaciju povijesnih zbivanja, uvreda je i poniženje za sve one koji su u toj borbi položili svoje živote i, po toj definiciji, predstavlja anticivilizacijski čin.

Pula, 22. septembra 2026.

Vladimir Kapuralin

KOROMAČNO NE SMIJE POSTATI SMETLIŠTE HRVATSKE! PODRŽAVAMO PROSVJEDE! VRATIMO OTPAD U ZEMLJE PORIJEKLA!

Socijalistička radnička partija Hrvatske Gradska organizacija Pula (SRP GO Pula) najoštrije osuđuje odluku Vlade Republike Hrvatske od 10. rujna 2026. kojom se dio otpada s ilegalnog odlagališta u Gospiću šalje na spaljivanje u cementaru Holcim u Koromačnu. Ova odluka predstavlja još jedan primjer nasilja države nad lokalnim zajednicama i nastavak pogubne politike rješavanja problema otpada na leđima građana Istre.

Podsjećamo, deseci tisuća tona opasnog otpada dopremljeno je na ilegalno odlagalište u Gospiću. Ilegalno dopremanje otpada na prostor bivšeg industrijskog kompleksa PPK Velebit počelo je 2021. godine. Otpad se godinama dovozio iz inozemstva, prvenstveno iz Italije, Slovenije i Njemačke, ali i iz Hrvatske, dok su razmjeri onečišćenja u cijelosti otkriveni tek nakon uhićenja u veljači 2025. i vještačenja objavljenog u kolovozu ove godine.

Najmanje 35.000 tona opasnog otpada ilegalno je raspoređeno na različite deponije u Hrvatskoj, a kriminalna skupina ostvarila je najmanje četiri milijuna eura dobiti. Dio tog otpada lažno je prikazivan kao plastični materijal namijenjen recikliranju, da bi laboratorijske analize poslije pokazale da sadrži štetne i opasne tvari.

Ključno je istaknuti da je ovaj ilegalni uvoz omogućen sustavnom korupcijom. Dio otpada odlagao se u količinama većima od dopuštenih, dok se plastični i medicinski otpad odbacivao na neuvjetne otvorene površine, a otpad se zakapao u tlo i prekrivao zemljom i šljunkom.

Rezultat ovog kriminalnog pothvata je ekološka katastrofa. Analize su pokazale prisutnost PFAS kemikalija, takozvanih “vječnih kemikalija”, u podzemnim vodama nizvodno od odlagališta s koncentracijom od 200,5 nanograma po litri, što je dvostruko više od europskog i hrvatskog sigurnosnog praga za ljudsku potrošnju. U tlu su zabilježene razine bakra gotovo 100 puta veće od zakonske granice, olova 10 puta, a antimona 300 puta iznad prirodnih razina. Riječ je o trajnom onečišćenju koje je već izazvalo nepovratne promjene u okolišu i predstavlja kontinuirani izvor zagađenja s tendencijom širenja.

U tom kontekstu, izražavamo punu i bezrezervnu podršku mještanima Koromačna i Labinštine koji već danima blokiraju prilaz cementari Holcim, sprječavajući kamione s gospićkim otpadom da uđu u njihov kraj.

Podržavamo zahtjev Županijske radne skupine za hitne analize otpada iz Gospića i izravan pristup mjerenjima emisija. Građani imaju pravo znati što se spaljuje u njihovom susjedstvu i kakve posljedice to ima na njihovo zdravlje. Cementara Holcim ima okolišnu dozvolu za spaljivanje otpadnih guma i ulja, mesno-koštanog brašna, mulja iz pročistača te goriva iz otpada (RDF/SRF), ali ključno je pitanje ima li uopće dozvolu za spaljivanje ove vrste otpada iz Gospića? Na to pitanje Vlada i resorno ministarstvo još nisu odgovorili.

SRP GO Pula traži da se sav otpad koje je ilegalno uvezeno u Hrvatsku mora vratiti u zemlju porijekla a ne spaljivati u cementarama, ne odlagati na hrvatske deponije i ne pretvarati Istru u europsku spalionicu. Hrvatska ne smije biti kolonijalno smetlište bogatog Zapada. Ako je otpad došao iz Italije, Slovenije ili Njemačke, on mora otići tamo odakle je došao o trošku onih koji su ga ilegalno uvezli i onih koji su to omogućili.

Spaljivanje u cementari nije “zbrinjavanje” – to je prijenos problema iz jedne sredine u drugu, uz dodatno onečišćenje zraka otrovnim česticama. Koromačno nije ničija privatna deponija, a Labinština nije dužna plaćati cijenu nerada institucija.

Tražimo hitnu obustavu spaljivanja otpada iz Gospića u cementari Holcim u Koromačnu.
Vraćanje ilegalno uvezenog otpada u zemlju porijekla, o trošku uvoznika i odgovornih institucija.
Trenutnu zabrana uvoza svih oblika stranog otpada u Republiku Hrvatsku.
Javnu objavu podataka o porijeklu, količinama i kretanju otpada, te neovisna mjerenja štetnih emisija.
Utvrđivanje političke, institucionalne i kaznene odgovornosti svih koji su omogućili ovu ekološku katastrofu.

Socijalistička radnička partija Hrvatske Gradska organizacija Pula